Na pitanje kako islam gleda na vještačku inteligenciju počinje se odgovarati tek kada digitalne platforme, danas sve više oslonjene na AI sisteme, već bilježe naše navike i pretrage te na osnovu njih zaključuju o našim interesima, slabostima, strahovima i željama. Do momenta kad se organizira panel ili seminar o odnosu religije i vještačke inteligencije, tehnološki i ekonomski interesi već su uveliko usmjerili razvoj. Religija se prečesto poziva tek na kraju, gotovo kao počasni gost, da upozori na moguće zloupotrebe, ponudi nekoliko etičkih principa i blagoslovi „odgovorno korištenje“.
Zašto religijski autoritet tako često pristaje govoriti tek nakon što drugi oblikuju svijet? Navikli smo tražiti analogiju, pravno pravilo, moralni princip ili citat po kojem ćemo prosuditi ono što je već postalo društvena činjenica. Drugi proizvode stvarnost, a religijski autoritet komentira posljedice. Drugi postavljaju pitanja, a religijski autoriteti traže način da ponude prihvatljiv odgovor i budu moralni korektiv svijeta koji su drugi već zamislili.
Vještačka inteligencija može napisati tekst, pomoći u prepoznavanju bolesti, prevesti knjigu, proizvesti sliku ili odgovoriti na vjersko pitanje. Fascinira količinom podataka, brzinom obrade, brojem parametara, tečnošću jezika i sposobnošću da u nekoliko sekundi proizvede ono za šta su čovjeku nekada bili potrebni sati ili dani. Šta se događa čovjeku kada sve veći dio vlastitog pamćenja, prosuđivanja, izražavanja i odlučivanja počne predavati sistemima čije djelovanje ne razumije, a čije ciljeve uglavnom nije sam odredio?
To je posebno važno kada vještačka inteligencija počne zauzimati prostor autoriteta. Ljudi joj već povjeravaju privatne misli, porodične probleme, moralne dvojbe, strahove i pitanja o smislu. Od nje traže životne savjete, psihološka tumačenja i odgovore na vjerska pitanja. Ona može navoditi stavove mezheba, oblikovati hutbu, prevesti klasični tekst i, kada se to od nje zatraži, govoriti stilom učenjaka i ponuditi odgovor prilagođen jeziku, obrazovanju i očekivanjima osobe koja pita.
Ipak, nije AI odlučio postati autoritet, već je čovjek proizveo glas koji ima učinke autoriteta, a kojem se ne može pripisati moralna odgovornost. Odgovornost pritom nije nestala, nego se raspršila između proizvođača, platformi, institucija i korisnika, pa je sve teže utvrditi ko je treba preuzeti. Ako je autoritet samo sposobnost da se brzo pronađe informacija, navede nekoliko citata i ponudi siguran zaključak, AI takve odgovore može oblikovati brže, učiniti ih dostupnijim i izreći uvjerljivije od većine ljudi. Nikada se ne umara, ne traži vrijeme za razmišljanje i gotovo uvijek daje odgovor.
Autoritet smo odavno počeli mjeriti brzinom odgovora, brojem pratitelja, količinom proizvedenog sadržaja i sposobnošću da se složeno pitanje pretvori u jednostavnu presudu. Navikli smo da kratke videosnimke na TikToku u četrdeset pet sekundi ruše tradicije i presuđuju generacijama muslimana mačem etikete „novotarija“. Odgovor je postao roba jer više ne izrasta iz odnosa, dugog učenja, poznavanja čovjeka ili spremnosti da se s tim čovjekom živi nakon što mu se ponudi savjet ili odgovor. Korisnik bira odgovor kao što bira robu: ako mu se jedan ne sviđa, traži drugi. Nema zahtjeva za povjerenjem, strpljenjem ili promjenom karaktera.
U vremenu kada se i u našoj Zajednici promišlja o budućem vodstvu, zapravo se promišlja o autoritetu za period u kojem će odgovori biti beskonačno umnoživa i svakome prilagodljiva roba. Pred religijske autoritete ljudi neće dolaziti samo s pitanjima nego s već oblikovanim uvjerenjima, iza kojih stoje sistemi utjecaja koje je potrebno razumjeti. Personalizirani algoritmi zamagljuju granicu između istine i uvjerljivosti, savjeta i potvrđivanja vlastitih želja, autoriteta i puke dostupnosti. Izazov više nije samo doći do informacije, nego je pretvoriti u znanje, a znanje u odgovornu odluku.
Religijski rad zato više neće moći počinjati tek odgovorom. Morat će počinjati razumijevanjem čovjeka, načina na koji su oblikovane njegove potrebe i pitanja te sila koje su već odredile šta mu izgleda istinito, normalno i poželjno. Zadaća autoriteta je voditi čovjeka putem znanja do odluke koju je spreman svjesno ponijeti pred Bogom.
U vremenu autoriteta bez odgovornosti, ključna odgovornost Zajednice bit će da ne dolazi tek na kraju, kao moralni komentator čovjeka kojeg su drugi već oblikovali.
piše: Senad Hevešević
(preporod.info)
